O etabliranju i socijalizaciji, otuđenju i personalizaciji
Dok se u procesu etabliranja idividuum uključuje u kolektivitet prihvatajući već postojeći red stvari i hijerarhijske odnose koji vladaju u svim postojećim zajednicama, u procesu socijalizacije stvara se mreža međuodnosa bez obavezne nadređenosti i podređenosti.

Kroz proces etabliranja kolektivitet asimilira pojedinca i prilagođava ga potrebama svojega funkcionisanja. Kolektivitet, odnosno svaka zajednica je zatvoreni hijerarhijski organizovan sistem i ona je u principu u antagonističkom odnosu sa ostalim delom ljudskog društva. Ona od svojih pripadnika uvek zahteva lojalnost i solidarnost sa svim članovima zajednice, bez obzira koliko je to protivno interesima drugih ljudi ili drugih zajednica. To je slučaj sa svim zajednicama bez obzira da li su u pitanju nacionalne, verske, klasne, profesionalne ili neke druge. Pojedinci se međusobno sukobljavaju najčešće zato što pripadaju različitim širim ili užim kolektivitetima čije interese zastupaju. Stoga su zajednice glavni činilac otuđenosti čoveka (alijenacije).

S druge pak strane, kroz proces socijalizacije čovek se uključuje u društvo kao ničim ograničenu, sadržajno prebogatu komunikacionu mrežu, postaje društveno biće bez čega nije moguće da se opojedini (individualizira), da se emancipuje, da postane ličnost, osoba, da se personalizuje. Čovek bez bogate društvene komunikacije sa najširim prostorom oko sebe nije u stanju da se razvije u svestranu ličnost. Stoga je jasno da postoji čvrsto dijalektičko jedinstvo između procesa socijalizacije i procesa personalizacije kao procesa svestranog razvoja ljudske ličnosti. [K. Marks: "Samo u društvu čovek se može opojediniti" (ili drugim rečima personalizovati, postati ličnost, osoba - prim. S.S.)].

Međutim, kako pokazuje istorijsko iskustvo, iako protivurečna, ova dva procesa se ne isključuju. Oni su u velikoj meri komplementarni. Etabliranje individuuma u kolektiv i otuđenost čoveka predstavljaju nužnu etapu u stvaranju odgovarajućih predpostavki za buduću emancipaciju i dezalijenaciju. Sa svakom revolucionarnom promenom ostvaruje se izvestan stepen emancipacije i u prvom momentu dolazi do dezalijenacije. Međutim, sa stabilizovanjem i ''sazrevanjem'' nove klasne zajednice nastaju i novi oblici otuđenosti, ali se stvaraju i pretpostavke za novu etapu emancipacije i dezalijenacije. Tek u besklasnoj zajednici slobodnih individua, u zajednici u kojoj neće biti monopolskih odnosa, moći će se govoriti o konačnim pretpostavkama za opšte ljudsku emancipaciju i potpunu dezalijenaciju.