PRISVAJANJE (OPREDMEĆENJE) SVETA
Čovek prisvaja (opredmećuje) svet u tri vida: spoznajnom, vrednosnom i akciono-delatnom. Sva tri vida prisvajanja (opredmećenja) sveta međusobno se isprepliću u stalnoj interakciji, tako da bi ih trebalo tretirati kao složen ali jedinstven proces. Stoga i pri posebnom razmatranju svake od tri navedene komponente ukupnog procesa prisvajanja (opredmećenja) sveta to treba uvek imati u vidu. Za razvoj čovekove ličnosti sva tri vida prisvajanja (opredmećenja) sveta su bitna.

Spoznajni vid prisvajanja (opredmećenja) sveta ima tri nivoa: recepcioni, percepcioni i apercepcioni. Čovek kao individuum i sam sebi je predmet spoznaje, odnosno spoznajnog prisvajanja (opredmećenja).

Vrednosni vid prisvajanja (opredmećenja) sveta, koji se sastoji u utvrđivanju šta je više a šta je manje vredno u svetu koji nas okružuje, ima više oblika a odigrava se prema individualnom vrednosnom obrascu koji se menja sa vremenom, sa sticanjem novih spoznaja, odnosno sa spoznajnim prisvajanjem sveta, kao i sa sticanjem iskustava pri akciono-delatnom prisvajanju (opredmećenju) sveta. Svi oblici vrednovanja mogu se u analitičke svrhe podeliti u dve osnovne grupe: vrednovanje prema korisnosti i vrednovanje prema emocionalnom odnosu, pri čemu dolazi do identifikovanja sa predmetom vrednosnog prisvajanja. Tako se na primer kako pri etičkom tako i pri estetskom vrednovanju čovek u određenoj meri identifikuje sa predmetom svog vrednosnog prisvajanja, prema kojemu ima odgovarajući emocionalni odnos.

Od vrednosnog horizonta, kao u datom momentu vrednosno prisvojenog domena sveta u značajnoj meri će zavisiti dalje usmerenje procesa spoznajnog prisvajanja, a isto tako i procesi akciono-delatnog prisvajanja sveta, odnosno smerovi njegovog preoblikovanja. Tako će na primer opredeljenje za vrednovanje prema korisnosti, kao osnovnom obliku vrednosnog prisvajanja, pragmatički usmeriti i spoznajne i akciono-delatne tokove u odgovarajućem smeru. To, međutim, trajnije ne doprinosi razvoju čovekove ličnosti. To samo doprinosi čovekovoj nagonskoj težnji za sebičnim potčinjavanjem okolnog sveta kao jedinom obliku prisvajanja (opredmećenja), pothranjujući njegovu volju za moć. S druge pak strane kada je vrednosno prisvajanje okolnog sveta povezano sa identifikovanjem s tim svetom, tada se teži harmonizaciji, uspostavljanju harmoničnih odnosa sa okolnim svetom, a čovek se pre svega emancipuje od nagonske težnje za potčinjavanjem sveta.